Osvrt na 12. izlet: Planinarenje od vlaka Samoborčeka do kapele Sv. Ane
Planinarenje od vlaka Samoborčeka do kapele Sv. Ane, pa po park šumi Anindol do starog grada Samobora
Dragi moji!
Jel trebam započeti osvrt s time da nas je nanovo dočekao “suh” dan? 😊
Mislim da ne trebam. Petak prije izleta i nedjelja nakon izleta – kiša, vjetar, sasvim druga klima, a naša DEPAK subota u sredini taman po želji svih nas: niti vruća niti hladna. Još jednom smo zahvalni dragom Gospodinu, koji na svoj način upravlja time tamo negdje gore; zahvalni smo na još jednom daru lijepog vremena, ovoga puta 12. po redu.
Prema dogovoru djeca i voditelji okupili su se kod izložbenog primjerka vlaka Samoborčeka, pri ulasku u središnji dio samog grada Samobora.
Tamo nas je u svom “planinarskom ruhu” dočekao Franjo Šafranek, glavom i bradom, glavni lik kultnog filma “Tko pjeva zlo ne misli”.
Naš domaćin i voditelj toga dana Radovan Librić, inače tajnik udruge Ekosspiritus iz Samobora i ravnatelj Gornjogradske gimnazije u Zagrebu, u Franji je izabrao prvog lika kojeg je odlučio toga dana “odglumiti” dječici. Ideja izleta je bila da kostimirani povijesni likovi ispripovijedaju lijepe detalje iz prošlosti i sadašnjosti Samobora.
S veseljem smo prihvatili izazov i upustili se u avanturu, koju su nam Radovanovi likovi toga dana pripovijedali.
Franjo nam je ispričao o povijesti i osnutku grada Samobora, tamo davne 1242. godine, iste godine kada je bulom Bela IV proglasio slobodnim gradom i grad Zagreb. Dakle, istom takvom bulom Bela IV proglasio je gradom i Samobor, te smo pored vlakića imali priliku vidjeti repliku toga dokumenta, kojim su se u srednjem vijeku osnivali gradovi. Djeci je to bio poseban doživljaj, pa smo svima dali priliku da izbliza pogledaju taj muzejski primjerak dokumenta na otvorenom. Jedinstvena prilika!
Potom je na red došla povijest vlaka Samoborčeka. Njegov rođendan se zbio 14. siječnja 1901. godine, a prva vožnja tri dana poslije toga datuma. Prvi vlak je bio skroman vlak, koji je imao zimski dio, a i ljetni dio vagona, čak je postojala mala peć koja je grijala putnike. Vlakom je upravljala parna lokomotiva, koja se trenutno nalazi na restauraciji i vrlo skoro bi trebala biti vraćena na mjesto pored vagona.
Potom smo dobili domaću zadaću, kada smo pričali o tračnicama Samoborčeka. Postoje tri vrste širina tračnica za vlakove, evo malim Depakovcima je zadatak da istraže koje su to i kolika je širina svakoj vrsti. Do sljedećeg susreta, molim! 😊
Napravivši zajedničku fotografiju na vlaku poput voljenog nam svima filma: “Tko pjeva zlo ne misli” krenuli smo prema središnjem gradskom trgu u Samoboru, u pravcu župne crkve Sv. Anastazije. Do nje nas je još čekala ipak jedna postaja: medičar Oslaković. Medičari rade ukusne medenjake koje smo dobili na poklon pa smo u tim slasticama mogli uživati u pauzama izleta. Također, dječici su bili zanimljivi licitari u obliku srca, lijep znak pažnje Samoboraca kao dar Samoborkama, koje su zarobile njihova srca.
Nakon medičara put nas je odveo do župne crkve i parka Domovinske zahvalnosti gdje smo se svi zajedno pomolili za poginule hrvatske branitelje.
Kod groba pak Julijane Cantilli sjetili smo se nesretne samoborske ljubavi između nje i Stanka Vraza, a na središnjem samoborskom trgu mogli smo proći ispod balkona, gdje je Julijana rođena.
Nakon trga zastali smo kod Samoborskog muzeja i čuli priču o Ferdi Livadiću, kojem je Ljudevit Gaj dolazio iz Zagreba u posjete. Na tim susretima pričali su o svojim nastojanjima toga doba da hrvatski jezik postane službeni u primjeni, odnosno tako je zapravo pokrenut Ilirski pokret. Djeca su čula i o nastanku budnice: “Još Hrvatska ni propala!” baš na ovom mjestu.
Nakon muzeja izlet nas je vodio na brdo iznad grada, prema kapeli Sv. Ane, poznatom mjestu hodočašća Zabrepčanki i Zagrepčana, koji su vlakom Samoborčekom dolazili na proštenje i izlete do te samoborske kapelice.
Priču o Sv. Ani i opjevanoj kapeli u pjesmi “Kraj kapele Sv. Ane” ispričao nam je novi lik i to Franjin brat – Štef Šafranek, došavši obučen u samoborskoj narodnoj nošnji.
Nakon kapele program nas je vodio prema starom gradu Samoboru, podignutom u 13. stoljeću. U to doba stari grad je najbolje služio za branjenje od raznih osvajača. Do njega se dolazilo preko mosta i kroz visoka gradska vrat, tako da je vrlo teško bilo u njega samo tako provaliti. Grad je završen u 16. stoljeću, a danas nažalost pomalo propada jer ga je bez znatnijih financijskih sredstava vrlo teško očuvati od potpune propasti. Velika štata jer je stari grad istinski odraz povijesti i kulture toga kraja, te jedan od najvećih starih utvrda toga doba srednjeg vijeka. U starom nas je gradu dočekao novi lik – dvoranin najavljivač iz toga doba pokušavši nam prenijeti najbitnije detalje o utvrdi – kako je izgledao život u gradu, od čega se sve sastojao sam grad, tko je tu živio i koliko je katova na kraju imao dok je bio u prvotnom stanju. Djeca su dobila nacrtanu skicu grada iz toga doba, budući da fotografije tada još nisu postojale. Uz skicu su dobila zadatak prepoznati na skici mjesto na kojem se nalaze, u trenucima dok ih je kostimirani najavljivač “Radovan” provodio po starom gradu. Vrlo zanimljiva avantura, pa i nama odraslima, osmišljena na vrlo kreativan način.
Nakon šetnje po gradu, vrijeme je bilo spustiti se prema crkvi Sv. Mihalja, u podnožju starog grada. Predivno je bilo vidjeti popunjenu staru crkvicu malenim Depakovcima, evo mene osobno ta slika vratila je u kasne ‘80te i rane ’90-te kada smo otkrili taj dio Samobora i crkvu Sv. Mihalja počevši planinariti Planinarskim križnim putevima.
Nakon crkve u Taborcu smo mogli vidjeti najstarije samoborske kuće, te smo zastali kod one zbilja najstarije, iz davnina – stare kuće 250 godina.
Do tada već umorno tijelo i poprilično prazan želudac bilo je vrijedno napojiti, a za taj dio u subotu bila je zadužena naša Branka Toth, predsjednica Društva Sv. Izidora Seljaka udruge Ekosspiritus. Ona nas je u svome dvorištu kuće na Gornjem kraju u Samoboru dočekala u samoborskoj kikli (nošnji), te pripremila predivan ručak na otvorenom.
Na zimskom suncu koje nas je grijalo pojeli smo bolonjez sa tjesteninom, kušali domaći kolač i napojili se tekućinom, te tako bili spremni za završnu fazu našeg izleta: igranje na livadama i terenima Vugrinščaka.
Graničar, nogomet, štafeta sa žličicom i ping-pong lopticom bile su igre koje su nas zabavile za kraj druženja te subote.
Prije same primopredaje roditeljima, zastali smo kod “krajputaša” spiljice posvećene Majci Božjoj Lurdskoj, na šetnici dr. Franje Tuđmana te se tamo za kraj pomolili Gospi. Zahvalili smo za predivan i sadržajan dan, za činjenicu da se nitko nije ozlijedio te da se punih pluća s interesantnim naučenim činjenicama o gradu Samoboru vraćamo svojim kućama.
Pozdravili smo se svi sa osmjehom i čvrstom željom kako se vidimo na novom DEPAK susretu ili negdje drugdje u gradu i/ili planini u međuvremenu.
Ante
antun.buric@gmail.com
091/9567282