Osvrt na 13. izlet: „Kad odrastem bit ću…novinar, producent i režiser“ gost Robert Knjaz
Dragi DEPAKOVCI!
Nakon još jedne subote u prirodi, prepune dogodovština, pošto što su se malko slegli dojmovi, vrijeme je za izreći vam osvrt. Napunili smo pluća svježim zrakom, prohodali lijepu dionicu po zapadnoj strane Medvednice, otkrili nove staze i kutke toga Parka prirode nadomak našeg voljenog Zagreb grada. Uz to proveli smo lijepih pola dana u društvu Roberta Knjaza i na kraju “osvojili” novi planinarski dom na Medvednici – Glavicu.
Ovaj planinarski dom je ukupno četvrti od 15 zacrtanih našim programom do kojih planiramo doći (nakon Cerinskog Vira u Samoborskom gorju, te Lipa-Rog i Risnjaka na Medvednici). Petog osvajamo već na Uskrsni Ponedjeljak, kada je plan otići do Velikog Dola u Samoborskom gorju.
No, ajmo malko podijeliti detalja o našem izletu i doživljajima u subotu. Vjerujem da će sve proživljeno dugo ostati dječici u memorijama.
Okupili smo se prema planu u centralnom parku zapadnog zagrebačkog naselja Gajnice, podno zelene zone Parka prirode Medvednica. Na početku programa kod podjele po timovima objasnili smo djeci pravila i kako ćemo se kretati, te su svi oni novi saznali koje su nam 3 stvari u DEPAK-u ipak najbitnije prilikom izleta:
- Da se svi neozlijeđeni vratimo svojim roditeljima (zato voditelji budno paze na djecu, no isto tako i djeca zbilja paze jedna na druge)
- Da nešto novo naučimo. Toga dana za tu novost pobrinuo se gost Robert Knjaz, koji nam je pričao o svojim putovanjima po cijeloj zemaljskoj kugli.
- Uz prva dva zahtjeva, bitno nam je i da se dobro zabavimo, nasmijemo, naudišemo svježeg planinskog zraka.
Krenuli smo iz Gajnica u koloni jedan za drugim, prema ulici Dubravica, koja nas je vodila na sjever do ulice Glavica i šumskog planinarskog puta prema našem cilju, planinarskom domu na Glavici. Sa gostom Robertom dogovor je bio da nas on negdje pričeka usput, prije te planinarske staze, no mi nismo znali gdje će nas i u kakvom stanju točno sačekati. Stoga su sva djeca dobila zadatak pomno gledati ne bismo li ga negdje uz stazu ugledali.
To se dogodilo taman prije početka planinarske staze, nakon izlaska iz naselja, odnosno prolaska zadnjih kuća, a Robert kao Robert, dočekao nas je sa maskom kokošje glave, sa sinom Lukom koji je pak imao ovnovu glavu. Naravno da nam je to odmah uljepšalo jutro i sa smijehom smo započeli hod sa našim dnevnim gostom.
Putem do Glavice djeca su Robertu prepričavala viceve, bilo je tu svega, tako da nam je vrijeme do vrha tih pola sata zbilja proletilo. Sa par pauza došli smo do doma, gdje se roštilj polako već pekao, te su čevapi sa pommes frites vrlo skoro bili spremni. Svako je dijete dobilo kupon za hranu, s čime su stali u red jedan po jedan da svako od domara Renata i njegovih kuharica i kuhara za roštiljem dobije svoj ručak.
Potrajalo je to neko vrijeme, no u čekanju i pauzici djeca su se zabavljala pričanjem, igrom u malom dječjem parkiću sa spravama ili pravim izležavanjem na suncu. Nažalost, moguće da je zbog čekanja bilo i djece koja su svoj ručak dobila dosta kasnije od onih prvih, no s obzirom da su čevapi dolazili direktno sa roštilja ideja je bila da svako dijete dobije vrući svježi roštilj. Moje isprike svima onima koji su se dosta načekali i koji su bili na začelju kolone, te ukoliko su tada morali brzo pojesti zbog nastavka programa. Velika im HVALA za žrtvu!
Drugi puta njih ćemo staviti prve, pa će imati prednost 😊, a i svakako ćemo u organizaciji paziti i na najsitnije detalje, da se slično ne ponovi.
Iako je sunce bilo provirivalo iza oblaka, znao je zapuhati vjetar tako da svi koji su ponijelu dobru odjeću nisu zbog toga zažalili.
Nakon ručka po planu nam je bila radionica sa gostom, na proplanku iznad planinarskog doma. Dječicu smo posjedali na prostirke i dekice po livadi, a Robert je sa svojim pomagačem sinom Lukom i ostalim voditeljima kao hostesama započeo priču zainteresiranom auditoriju.
Ispričao nam je kako je kao mali sanjao biti pilot, pa violinist, te još neka zanimanja, no kako se to sve izmijenilo kada je prijatelj iz Dugava nabavio kameru. U to doba krajem 80-ih je u Dugavama možda bilo svega 2-3 kamere, a jedna takva je njima dvojici postala svakodnevica i počeli su s tom kamerom kreirati zanimljive priloge. Tako je zapravo sve počelo, a završilo se sve u njegovoj ljubavi prema novinarstvu i uređivačkom/redateljskom poslu s kojim je proputovao skoro cijeli svijet. Bio je na svim kontinentima osim Antarktici, a na dječje pitanje koja je najljepša/najbolja zemlja na svijetu u kojoj je bio, dao je sljedeći odgovor. “Hrvatska!” Zato jer od svih zemalja na svijetu pruža najljepšu prirodu, predivno more na 2 sata od glavnog grada, puno divnih ljudi i mjesta koja se ne mogu naći nigdje na svijetu. Iako je živio skoro godinu dana sa obitelji u Americi, i dalje mu je odgovor Hrvatska. Pokazujući isprintane slike sa putovanja na Grenland sa Jacques Houdekom, u Afriku kod Masai plemena sa Majom Šuput, na Himalaju sa Davorom Gobcem, sa pokojnim Rajkom Dujmićem u Australiju i na Novi Zeland, Robert je djeci zorno prenio najbitnija saznanja i doživljaje iz tih zemalja. Naravno da su djeca imala pregršt pitanja, jer je njima to sve bilo vrlo, vrlo zanimljivo. Nakon svjetskih putopisa ispričao im je o životinjama, kao manekena koristeći svoga sina Luku. Luka je oblačio jednu za drugom domaću životinju – konja, kravu, ovcu, kokoš, pa čak i jednoroga, a Robert je opisivao neke zanimljivosti iz svoje zadnje edukativne emisije o domaćim životinjama: “Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac. Dakle, imali smo emisiju uživo na svježem zraku na oko 420 mnv, gdje ćete ljepšeg doživljaja!
Vrijeme pripremljeno za radionicu na zraku brzo nam je prošlo, pa smo pospremili stvari, obavili zadnju nuždu pred silazak sa brda i pokrenuli se u pravcu špilje Veternice, koja se nalazi zbilja nadomak Glavice. Prije špilje zastali smo na prirodnom izvoru napuniti naše bočice, jer su čevapi s krumpirićima tražili dosta tekućine nakon ručka.
Špilja i njezini stanovnici šišmiši još su u fazi hibernacije, zimskog sna pa ovom prilikom nismo mogli ući, no to će nam biti tema jednog od naših svakako izleta do kraja ovog programa DEPAK-a.
Nakon Veternice spuštali smo se prirodnim stepenicama do našeg cilja sportskog igrališta na Gornjem Stenjevcu, gdje je bio plan da roditelji preuzimaju djecu nakon zaslužene igre. Prilikom spuštanja prekrasno mi je bilo vidjeti starije članove timova kako drže za ruku one najmanje članove njihovih timova, kako im pomažu zavezati gojzerice kada im se neki kamenčić zavuče unutar cipela, ma zbilja je to jedna divotica! Bez ikakve riječi voditelja, to starija djeca rade samoinicijativno! Bravo!
Na sportskom terenu vrijeme je bilo rezervirano za nogomet, graničar, stolni tenis, badminton, pa čak i rukomet u određenoj mjeri. Lopte, loptice i reketi, potok koji teče pored nas djeci su dovoljan mamac za opuštenu igru u društvu.
S time smo dočekali roditelje, te s mislima na jedan krasan dan rastali se i sa gostom Robertom Knjazom, a i međusobno, do neke nove prilike.
Robertu od mene jedno VELIKO HVALA na susretljivosti da nam se pridruži na ovako organiziranom Depak izletu. Znamo da mu nije bilo nimalo jednsotavno, jer je dan prije čitav dan imao snimanja, a drugi sin Emanuel, naš također jedan od voditelja taj dan baš u subotu je slavio svoj 22. rođendan s prijateljima, pa je ruka pomoći nedostajala u njihovom obiteljskom domu. Hvala zbog te žrtve, svi mali i veliki Depakovci su zahvalni!
Posebna pohvala ide našim voditeljima: Evi, Kristini, Liani, Mislavu i Marijanu, bez kojih ja ovakve projekte za vaše mališane ne bih mogao ostvariti. Tako je lijepo vidjeti vašu djecu u igri s njima na sportskom terenu, evo ja sam osobno zbilja preponosan na te slike I uspomene koje nosim sa sobom. Iz susreta u susret zajedno rastemo kao društvo, kao neka vrsta dječje zadruga, upoznajemo se i istražujemo naš prirodni zavičaj.
Kao uskrsna čestitka svima koji će od sljedećeg susreta kroz proljeće planinariti s nama pripremamo u ime Dječje eko-planinarske akademije jedan suvenir, koji će nam dobro doći na svim izletima. Naši prijatelji Alma i Nikola šivaju multifunkcijsku maramu koju možemo koristiti za različite aktivnosti. Može se nositi kao kapa, traka za uši, šal, maska za lice… Napravljena će biti od tanjeg i elastičnog materijala, koji odlično diše i brzo se suši. Imat će logo DEPAK-a i sa tom maramom, uz našu zastavu, biti ćemo prepoznatljivi 😊. Evo, vjerujem da će se to djeci svidjeti, a taj suvenir svi će dobiti prilikom njihovog sljedećeg planinarenja, odnosno pojavljivanja na izletu. Osigurat ćemo dovoljan broj tako da svaki prijavljeni dobije svoju maramu. Počinjemo od Usrsnog Ponedjeljka, ako nam vrijeme bude išlo opet u prilog, pa se mognemo okupiti.
Pratit ćemo situaciju s pandemijom i ponuditi i obiteljima da nam se možda pridruže za ovaj uskrsni termin planinarenja (tko bude želio), budući je Uskrs veliki obiteljski blagdan.
No, o svemu potanko oglasit ćemo se ovih dana.
Dotad, želim vam miran Veliki tjedan, uspješno završavanje svih školskih obveza prije praznika i SRETAN USKRS!
Ante
antun.buric@gmail.com
091/9567282