Osvrt na 15. izlet: do PD „Grafičar“ & radionica u rudniku Zrinski
Dragi DEPAKOVCI!
Po svemu poseban bio je naš 15. susret u planini - po vremenskim prilikama, po trajanju, po posebnim izazovima na putu, po zahtjevnosti – no sve smo izdržali zajedno i prošli svi sasvim u redu. No zbilja ćemo ga pamtiti kao jedan drugačiji, osebujan Depak susret.
Okupljanje i prvi dio našeg puta do Kraljičinog zdenca nije se činio da će biti drugačiji od dosadašnjih.
Nakon sat vremena laganijeg hoda po poučnoj stazi stigli smo do planirane prve postaje, na kojoj smo mogli napuniti bočice čistom izvorskom vodom.
Putem do tamo smo susreli vrijedne volontere planinarskih društava u čišćenju potoka i staze od težeg i masovnijeg otpada, što je djeci bilo jako interesantno promatrati, budući su se dečki spuštali po nepristupačnom terenu duboko sa puta do jarka i potoka. Nakon odužeg odmora i upoznavanja tko je ovoga puta došao na Depak izlet, krenuli smo dalje.
I tada su krenuli manji problemčići. Prvo je autor ovih redaka želeći uštedjeti nešto vremena (kako smo izgubili dragocjeno vrijeme na pauzi kod Kraljičinog zdenca) krenuo putem prema Sljemenu, misleći usput skratiti put do Grafičara. No, kako to obično zna biti, čovjek snuje, a Bog ostvaruje 😊
Krenuvši uzbrdicom prema Sljemenu i spoznavši da bi nas “shortcut” odveo zapravo na asfaltnu cestu kojom voze auti iz pravca Sljemena, bili smo primorani vratiti se određeni dio puta i krenuti originalnom stazom za Grafičar.
Naravno da nevolja nikada ne dolazi sama, pa nam se prvo jedna Depakovka požalila na slaboću, malaksalost i morali smo organizirati da njezin tata dođe po nju kod Kraljičinog zdenca (hvala Marijanu koji je vrijedno pričekao tatu i poslije nas jurećim korakom sustigao na vrhu, bravo!).
Nakon nje još je jedan Depakovac uganuo zglob prilikom spuštanja, pa je i on u istom tranzitu otišao ranije kući.
Vjerovao sam da smo s time ispucali sve lošije stvari toga dana i zbilja je tako i bilo. Ostatak ekipe nastavio je put prema Grafičaru te grabio posljednje korake do rudnika Zrinski, u kojem smo odmah po dolasku započeli program sa prvom grupom. Za vrijeme dok je jedna grupa obilazila rudnik, druga je imala okrjepu, ručak i pokušaj grijanja kod doma Grafičar.
Za ugrijati se smo zbilja koristili sve mogućnosti na raspolaganju jer nas je na pojedinim mjestima proplanka gore na vrhu dočekao čak i snijeg.
Koristili smo multifunkcijske marame, što smo djeci podijelili toga jutra, koristili smo rukavice, kape i šalove (svi koji su ih ponijeli), pokrivali smo se dekicama, srkali smo i juhicu što smo mogli naručiti ili toplu štrudlu od jabuka ili sira… čak smo imali taktiku zagrijati se malo unutar doma pored wc-a čekajući u redu, pa smo opet otišli čekati malo u red za nuždu iako nam ponovno nije bila nužda 😊.
Vrijeme je proletilo i napravili smo onda zamjenu sa grupom što je obavila rudnik.
U rudniku Zrinski nam je stručni suradnik Parka prirode Medvednica Karlo ispričao o povijesti i nastanku ovog rudnika u drugoj polovici 15. stoljeća i počecima 16. stoljeća, kada ga je dobio kao vlasništvo poznati hrvatski plemić i velikan Petar Zrinski od kralja Matije Korvina.
Ta rudarska povlastica omogućila je Zrinskom i nasljednicima da na svojim posjedima iskopavaju zlato, srebro i druge kovine.
Tako je Nikola Zrinski, Petrov nasljednik 1527 .godine sklopio ugovor sa Zagrepčanima kojim su dobili pravo na iskopavanje rude, te je na taj način iskopano 150 metara podzemnih hodnika u rudniku Zrinski, koji se još naziva i “Rudarski vrt”.
Nekim od tih bivših hodnika djeca su uspjela proći kod ovog obilaska, kroz ona koja se naravno do sada zbog zuba vremena nisu urušila.
Vrlo je zanimljivo i interesatno bilo čuti priče kako su se i kuda rudari spuštali svakoga dana za radno vrijeme u utrobu planine, te iskapali raznim metodama galenit (olovni sjajnik, naječešći mineral olova).
Galenit se mogao vidjeti u hondicima rudnika, u žilama i pukotinama, a lako ga se bilo zagrepsti metalnim predmetima jer je krhak i raspada se i pod manjim udarcima. U njemu se nalaze primjese srebra, te su ga upravo iz tog razloga rudari vadili iz podzemlja.
Iskopana ruda se talila i iz nje se dobivalo srebro. Za dobiti pola kilograma srebra valjalo je izvaditi 1 tonu rude, a povjesničari govore da je u rudniku Zrinski dnevno radilo 30 rudara, koji bi iskopali 10 tona rude svaki dan, u 12 sati na dan koliko su radili.
Stare legedne i priče spominju tajne hodnike koji vode od rudnika Zrinski do Medvedgrada i čak do crkve Svetog Marka na negdašnjem Gradecu, na današnjem Gornjem gradu, dakle u samom centru Zagreba. U samom rudniku mogli smo, osim rekonstrukcije izgleda prosječnog rudara i upravitelja rudnika, vidjeti i malenog šišmiša u svom snu – kojem niti naše dvije grupe niti osvjetljenje nisu zasmetale u zimskom (možda) još snu, u tom povijesnom rudniku Medvednice.
Obogoćani kulturnom i povijesno baštinom svoga kraja, vesela i pomalo promrzla povorka se preko Medvedgrada vratila planinarskom stazom do svoje početne točke, do kapelice Sv. Roka u Šestinama, gdje su nas čekali roditelji.
Veliku HVALU za egzekuciju ovog zbilja posebnog po svemu izleta moram odati svojim suvoditeljima Liani i Marijanu, koji su jako potegnuli ovoga puta. Također, posebna zahvala ide mamama Suzani i Nini te tati Siniši, koji su hodali s nama i mnogo pomogli putem djeci i meni osobno, u trenucima koje možemo nazvati “kriznima” 😊 Njihova mi je podrška puno značila da sve završimo u najboljem mogućem redu, kako smo planirali.
Radosni i punih obraza svježeg planinskog zraka vratili smo se te subote svojim domovima, u nadi da nas još puno sličnih dogodovština ubuduće čeka na hrvatskim planinama, koje želimo zajednički kroz DEPAK osvojiti.
Ante
antun.buric@gmail.com
091/9567282