Osvrt
Stigla nam je i 2021. godina. Došla i službeno kalendarski i vremenski hladna zima. Kako smo jesenski dio Depak avanture započeli druženjem u Samoborskom gorju na Cerini, bilo je zgodno i ovaj zimski put započeti na istom mjestu. Da provjerimo kako Cerina izgleda u ove smrznute dane, za razliku od šarenog listopada i jeseni, kada smo je zadnji puta vidjeli. Nismo se razočarali. Doživljaj prirode u tom dijelu Samoborskog gorja bio je čaroban. No krenimo redom.
Okupili smo se prema dogovoru kod škole u Smerovišću, ne bi li tako prebrojani otišli 800 m dalje automobilima cestom, do mjesta gdje vodi uspon kroz šumu prema Cerini. Iznenadio nas je snježni pokrivač koji ugledasmo već na cesti u tom dijelu Smerovišča i Velikog Lipovca, tako da sam ja osobno iz prve promašio parkiralište u Velikom Lipovcu, na kojem smo svi trebali izaći iz automobila i pozdraviti se sa roditeljima. Iz druge smo to učinili uz manevre voženja u koloni rikvercom 😊 tako da nam je samim tim ulazom u dan bio zagarantiran veseo i dinamičan dnevni ritam.
Pozdravili smo roditelje, upoznali se sa novim članovima DEPAK trupe, kojih je ove subote bilo četvero (svim novima i njihovim roditeljima i ovim putem topla dobrodošlica), objasnili im osnovna pravila kako funkcioniramo po timovima, kako hodamo u skupini prirodom, dodijelili timove voditeljima Evi, Mislavu i mojoj malenkosti te krenuli na uspon.
Okupljanje
Staza je bila pomalo zaleđena no svi smo imali vrlo dobru opremu na nogama, već su to pravi mali planinari spremni na sve uvjete. Većina je u rukama nosila male plastične tanjuriće, očekujući spuštanje na istima na brdima Cerine. Stoga klinci nisu mogli dočekati cilj naše ekspedicije, jer su znali da će imati priliku sanjkati se do mile volje, to nam je snijeg kroz šumu već dao naznačiti.
Došavši blizu doma, pogledali smo izvor pitke vode, koji se nalazi u neposrednoj blizini planinarskog doma, te su svi koji još nisu imali prilike izbliza ga vidjeti, sada to mogli. Usput su popili mrzlu finu vodu, kakve rijetko gdje imaju prilike okusiti.
Na Cerini nas je dočekao bajkovit prizor, krov drvenog objektu u čijem prizemlju se nalazi kapelica davao je posebno predivan prizor sa slojem snijega, morali smo to ovjekovječiti.
Za to vrijeme, djeca su već napravila „bob stazu“ uz dom, te se spuštala na tanjurićima, na skafanderima, na prsima, ma na sve moguće načine. Bio ih je baš gušt promatrati u bezbrižnoj igri u tom prirodnom raju.
Nakon što su se poigrali, do ručka nam je plan bio još malo prohodati po lijepoj prirodi. Odlučili smo se spustiti u „rupu“, do najljepšeg slapa Samoborskog gorja, po kojem planinarski dom Cerinski vir je i dobio ime. Vir zapravo u ovom kraju označava riječ slap.
Slika koja nas je pratila do slapa bila je opet čarobna. Budući u taj dio inače dopire manje sunca nego na vrh brda, tu je snijega po granama bilo puno više, tako da smo imali osjećaj kao da ulazimo u snježno kraljevstvo, nakon što smo kročili u šumu prije potoka. Predivna slika!
Kod slapa smo se zadržali neko vrijeme, ipak mu se nismo skroz približili jer bi to bilo pomalo opasno zbog uskog puta i snijega/leda po tim stazima zbog vode koja prska iz slapa. Ostali smo na sigurnoj udaljenosti da se ne bi netko slučajno ozlijedio. Vidjeli smo prizor drugačiji od onoga prošle jeseni. Naime, kada smo u rujnu bili kod slapa, nije bilo niti kap vode zbog vrlo sušne prošle godine i ljeta. Sada, nakon obilja oborina, a pogotovo novog snijega iz slapa „šiklja“ velika voda, teče u potok ispod njega, pa ovaj dio gorja zbilja na određeni način ima izgled kao „male Plitvice“.
Nakon obilaska slapa, gdje je djecu posebno oduševila potraga za sigama uz potok i uz slap, kojih ima u izobilju, vratili smo se istim putem prema našem toplom krovu, na potrebno grijanje uz drvenu peć.
Putem su djeca guštala radeći snježne anđele po čistome bijelome snijegu, u planini je sasvim drugi doživljaj ovog bijelog pokrivača nego u gradskim četvrtima.
Po dolasku do doma, primili smo se slasnih zalogaja iz naših ruksaka, pogotovo je to dobro došlo za one najgladnije među nama koji nisu mogli dočekati ručak. Ostali su vrijeme do ručka kratili društvenim igrama Uno, kartama i crtanjem u zagrijanom toplom planinarskom domu.
Uslijedio je ručak -ćufte u umaku od paradajza, pire krumpir, mlado zelje kao salata, a za desert je naša kuharica Anica pripremila domaću štrudlu od jabuka i sira, iliti „tenki kolač“. Sve je bilo za mljac, i oni najgladniji koji su malo bili u strahu kada su u tanjuru ugledali samo jednu ćuftu su odahnuli, jer je za sve po redu bilo repete, kojima su možda na prvu bile gladne oči 😊
Nakon ručka i kratkog odmora, krenuli smo na posljednji dio naše etape zimskog izleta – društvenu interaktivnu radionicu, odnosno igru znanja, snalažljivosti i malog istraživanja.
Podijeljeni u bazna 3 tima – plavi, zeleni i žuti tim – klinci su kroz 5 punktova na kojima su bili odrasli voditelji trebali timski odgovoriti na set pitanja, a pitanja su ih čekala na svakom punktu na listovima papira. Pitanja su bila o planinarskom domu, o društvu Ekosspiritus i planinarskom društvu Sv. Patrika, čije je sjedište u samom domu i čija smo skecija zapravo mi svi Depakovci. Pitanja su bila i o slapu Cerinski vir, o izvoru vode u blizini doma, o vodama, jezerima, planinama u RH, o tradicijskom vrtu koji se sadi na Cerini, o kapelici Sv. Izidora seljaka, o špilji Gospe Lurdske i raspelu posvećenom Sv. Jurju uz dom. Da bi odgovorila na pitanja djeca su u timovima morala malko istraživatii po domu i oko doma, jer je negdje na zidu, na slikama, poveljama i natpisima uvijek ležao odgovor na svako pitanje.
Završni punkt im je svima bio u drvenom novouređenom objektu, koji je opremljen u potpunosti po starom štihu, kako su u tom kraju nekada ljudi jednostavno živjeli, uz peć na drva, drveni stol i drveni skroman krevet, te dječju kolijevku. Tamo ih je pod dekom čekao skriven 21 predmet, odnosno stvari koje se mogu (a i ne moraju sve) ponijeti na izlete u planinu. Imali su svaki po 15 sekundi brzinski pogledati dok se deka otkrije, te nakon što se stvari opet prekriju morali su popisati što više toga što su zapamtili/vidjeli.
Neki su zbilja bili jako domišljati i kreativni u svim tim igrama, dijelili su odgovornosti među sobom, a za sve su se brinuli najstariji članovi timova (kapetani), da svaki član bude uključen u proces donošenja finalnih odgovora.
Pošto su završili sa svim punktovima, komisija je prebrojila glasove, ocjenjivala je točnost odgovora, timski rad, urednost predanih odgovora, te donijela konačnu odluku. Naravno da su svi bili pobjednici jer su se silno trudili, sa sobom odnijeli kućama nova znanja o tom kraju Samoborskog gorja, no malo snalažljiviji su ipak bili članovi plavog tima, kojima iskrene čestitke za ostvarenje. Valja napomenuti da su unutar plavog tima možda bili i najstariji članovi ove Depak skupine, pa su objektivno bili u nekoj prednosti. Ipak eto svi su se nakon natjecanja malo još počastili Kiki bonbonima, popili za kraj toplog čaja i pripremili sve svoje stvari za polazak s brda.
Pozdravili smo se sa našim domaćinima Anicom, Vladekom i Radovanom do nekog novog susreta u planini. Ovim putem bih se zahvalio mami Viktoriji i tatama Tomi i Antunu, koji su nam bili od velike pomoći toga dana, posebice kod organizacije i provedbe radionice istraživanja. Nakon pozdrava i završne slike krenuli smo put parkirališta kod potoka u Velikom Lipovcu, gdje je bio zakazan susret sa roditeljima.
Iscrpljeni od svježeg planinskog zraka, prepuni dojmova i nekih novih prijateljstava posjedali smo po autima i vratili se u svoje domove. Sljedeći susret, za sve zainteresirane male i velike DEPAK-ovce zakazujem za 2 tjedna, a OKVIRAN PLAN za dva susreta koja nas očekuju, ukoliko sve bude u redu, je kako slijedi:
- SUBOTA 30.1.2021 » 10. DEPAK - „Tko pjeva, zlo ne misli“ tura po 5 maksimirskih jezera
- SUBOTA 13.2.2021 » 11. DEPAK - zimski izlet & radionica pizze uoči Sv. Valentina na Cerini
Ostanimo zdravi i bez suviše potresa bili! 😊
Ante
antun.buric@gmail.com
091/9567282