Osvrt na 20. izlet:Rudnik Sveta Barbara i Veliki Oštrc (752 mnv, Samoborsko gorje)
Osvanula je predivna jesenska subota, okupljanje u centru Ruda proteklo je prema planu, brzo smo napravili uvodni dio za sve nove DEPAKovce i krenuli put rudnika Svete Barbare. Tamo nas je čekao bogat i zanimljiv program.
Dvije zastave na čelu – hrvatska i Depak zastava, korak za korakom za zagrijavanje i brzo smo bili ispred rudnika. Podijelivši se u dvije skupine, preuzeli smo zaštitne zelene kacige i naizmence krenuli sa voditeljima rudnika upoznati se sa unutrašnjošću.
Voditelji su nam ispričali najbitnije detalje o rudama željeza i bakra, koje su se u bogatim količinama ovdje iskapale u 16. stoljeću, kada je rudnik Svete Barbare bio zapravo na svome vrhuncu. U to vrijeme bio je po količini iskopanih ruda i predvodnik Europe.
Saznali smo da su se rudari međusobno pozdravljali sa pozdravom: “SRETNO!”, izrazom koji je iskazivao sreću u pronalasku rude/zlata, ali i izrazom koji je želio svim rudarima da se živi i zdravi vrate van na površinu.
Nemali broj puta, što zbog nedostatka zraka u nepreglednim oknima rudnika, što zbog urušavanja istih, znale su se dešavati nesreće. Rudare je štitila i njihova nebeska zaštitnica po kojoj je i rudnik dobio ime – Sveta Barbara.
U jednoj od centralnih dvorana rudnika nalazi se njezin kip, dar poljskog rudara, koji je ispunio zavjet posjetivši rudnik, te darovao ovaj vrijedni kip. Inače, u ono vrijeme, rudari su prosječno živjeli 35 godina, budući je rad u takvim uvjetima u oknima i prolazima rudnika, prepunih vlage i vode, bio iznimno težak, mukotrpan i znao je često ostavljati posljedice na zdravlje radnika.
Rudarima je u preživljavanju pomagala jedna životinjica, maleni kanarinac. Naime, rudari su imali u pravilu tu ptičicu uz sebe, budući kanarinci imaju malena pluća, pa prije do njih dođe ugroza zbog manjka kisika u oknima. Tada bi počeli zapomagati i proizvoditi neobične zvukove, po kojima bi rudari shvatili da ima još vrlo malo kisika i brže-bolje istrčavali van rudnika.
Prilikom obilaska, upoznali smo i poslušali animiranog Bergmana, predstavnika rudara-patuljka, koji su nekad radili u oknima, te zbog svog omalenog rasta mogli zalaziti i u najuže prolaze.
Rudnik je bio pun pravilno isklesanih, uskih hodnika, visine oko 75 cm. Po hodniku se moglo puzati samo zimi kad nije bilo otrovnih plinova, ali nitko nije došao do njegovog kraja jer se naglo, pod pravim kutom, spuštao u dubinu. Bergmani su, prema legendi, živjeli u tom hodniku te iskapali zlato i druge vrijedne kovine. Opisuju se kao maleni, žute kože, velike brade, zmijskih očiju i odjeveni u zeleno ruho.
Po izlasku iz rudnika na danje svjetlo, voditelj Fran održao nam je živu kovačku radionicu. Dječici je predstavio oruđe i sve što su u ono doba kovači radili ispred i oko rudnika, kako bi povezali i osiguravali prolaze i okna, te kako bi si stvorili oruđe potrebno za iskapanje komada stijena.
Zapalivši i rasplamsavši pravu vatru, te rastalivši željezo na njoj, mali Depakovci su mogli probati skovati komad željeza, uz pomoć voditelja. To dragocjeno iskustvo, siguran sam, ostat će im zauvijek u sjećanju.
Potom smo kušali specijalitet rudarskog kraja – rudarsku greblicu, koja je u srednjem vijeku prehranjivala gladne rudare. Sve te spomenute kulturne ostavštine posjetiteljima rudnika Sveta Barbara prenosi KUD “Oštrc”.
Završili smo radionicu kod rudnika, zahvalili se domaćinima te smo tako okrijepljeni greblicom mogli prijeći na drugi dio programa – planinarenje do Velikog Oštrca.
Taj dio bio je za sve nas naporniji, no vrijedno smo upogonili barjaktare na čelu kolone, prošli pored crkve Svete Barbare u Rudama i planinarskom markiranom stazom radosno koračali. Cilj nam je bio planinarski dom “Željezničar”, veliko zdanje pri vrhu brijega pod imenom Veliki Oštrc.
Penjanje je potrajalo oko 1 h, naravno, uz stalno propitkivanje djece: “Voditelju, kada ćemo stići? Ima li još puno?” 😊 Ohrabrivali smo jedni druge, nikome nije bilo jednostavno, no povodili smo se onom: “I na najveću planinu penje se malim koracima”
Došavši do planinarskog doma, djeca se se okupila u slobodnoj igri, dok se naš ručak- ćevapi, pomfrit, salata i kruh brižljivo pripremao. Jedva su svi dočekali pravi dnevni topli obrok, te se nakon njega i kratkog odmora spremni zaputismo na vrh Velikog Oštrca, udaljen oko 5 minuta hoda od doma. Sa vrha puca predivan pogled na sve strane Samoborskog gorja, te je to bila prava prilika za uhvatiti divne slike pejzaža.
Došlo je vrijeme za krenuti nazad, prema podnožju i cesti, do Ruda. Prošli smo još jednim krasnim vrhom – Ptičjim vrhom, sa kojeg smo mogli kao na dlanu vidjeti naš “matični” planinarski dom Cerinski vir, u daljini. Ta prekrasna zelena slika razigranih bregova Samoborskog gorja dugo će mi ostati u sjećanju.
Spuštali smo se pored livada Velikog Dola, tako da je 15-minutna pauza na njima u potpunosti iskorištena u bezbrižnoj dječjoj igri na slobodi, po tim ogromnim livadama. Tu sliku pamtit ću jako dugo.
Zbilja sam bio ponosan na sve njih, kako su se na toj livadi međusobno svi zajedno igrali lovice, preskakali uže, šutirali loptu, dodavali sa frizbijem, zbijali šale… PREDIVNO!
Dječji osmjeh je nešto najljepše što postoji na svijetu, a toga popodneva mi voditelji – Eva, Mislav i ja, zajedno sa svim roditeljima koji su hodali s nama – imali smo ga u izobilju. Bogu hvala na tome!
Stigli smo i do konačnog cilja, igrališta u centru Ruda, gdje su nas već čekali roditelji. Pozdravili smo se svi međusobno, te opet sa tim zaraznim dječjim osmjehom posjedali u svoje automobile, što su nas vodili domovima. Uz misli o krasno provedenom sunčanom danu, u odličnom društvu ljubitelja prirode, koje jedva čekamo sve ponovno vidjeti u akciji.
Sretno!
Antun Burić
Voditelj Dječje eko-planinarske akademije
antun.buric@gmail.com
091/9567282