Osvrt na 21. izlet: Potraga za kestenima i izlet do Gostinjca Sv. Bernarda (Veliki Lovnik, Samoborsko gorje)
Još jedna subota u gorju prepuna lijepih doživljaja. Okupljanje kod NSB-a u Zagrebu, ulazak u autobus i zajednički polazak prema autobusnom kolodvoru u Samoboru, gdje nas je čekao ostatak ekipe – obilježili su to prohladno jesenje jutro. Odvezli smo se tako svi zajedno do Slanog dola, početne točke našeg planiranog planinarskog hoda toga dana. Istom kada smo došli, jednoj je curici bilo zlo, pa je bilo najmudrije organizirati povratak roditeljima, kako u takvom stanju ipak ne bi s nama išla na dosta zahtjevan hod u planinu. Pozdravili smo se s njom, ostali svi međusobno upoznali s najbitnijim detaljima na koje trebamo paziti i pohitali u šumu.
Planinarski vodič toga dana bio je Kristijan Pleše, pridruženi član Planinarske bratovštine Sv. Bernarda iz Samobora, a inače tata od naše voditeljice Eve. Njegov prvi zadatak bio je provesti nas do šume kestena, gdje smo željeli potražiti te plodove jeseni.
Došavši do stabala, dobro nam je poslužila visina našeg voditelja Mislava, koji je sa držačem barjaka vješto spuštao “čahure” kestenja na zemlju. Tako je djeci bilo lakše prikupljati plodove na zemlji. Nastavili smo prema našem cilju, dok je kišica sa lišća u šumi pomalo padala po nama, a sivilo magle stvaralo zbilja mističan prizor. Uz dosta pitanja po putu naših klinaca: “Voditelju, koliko još ima?’” uspjeli smo se dočepati našeg željenog Gostinjca Sv. Bernarda, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 690 m u Samoborskom gorju. Dočekali su nas članovi Planinarske bratovštine Sv. Bernarda, koja brine o Gostinjcu, na čelu sa Đurom Vlašićem, puncem našeg vodiča Kristijana i djeda od Eve 😊. Mogli smo se pohvaliti da smo usko povezani sa tri generacije te Samoborske familije. Odmah smo djecu rasporedili u blagovaonicu, budući su djeca bila pomalo promrzla od šumske magle i već ogladnjela od zdravog napora. Domaćini su nam servirali pravi planinarski grah, s kobasicama i hrenovkama, za one koji možda nisu ljubitelji kuhanih češnjovki. Uz zelje salatu, tete kuharice su najmlađima pripremile i palačinke s pekmezom. Mljac!
Odmorili smo poslije ručka na toplome, te svi oni koji su željeli i imali još snage, prošetali su do obližnjeg vrha Velikog Lovnika. Vrh se nalazi 10ak minuta od Gostinjca na visini 720 mnv. Do njega vodi Put vjere, od 14 postaja Križnog puta, te smo iskoristili priliku i tamo napraviti lijepu grupnu fotografiju i uzeti planinarski žig – dokaz da smo osvojili još jedan vrh Samoborskog gorja.
Vratili smo se natrag do Gostinjca, spremili naše stvari i poslušali domaćina Đuru Vlašića, koji nam je ukratko opisao povijest ovog Gostinjca, ulogu Svetog Bernarda i što on zapravo znači za planinare. Saznali smo kako je taj svetac zaradio svoju svetost, kod svog Gostinjca u Alpama, na način da se brinuo i spašavao, te zbrinjavao sve hodočasnike u potrebi, što su zapinjali u snijegu i ledu prelazivši Alpe, na svom hodočasničkom putu do Rima. Tako je postao nebeski zaštitnik planinara, alpinista i općenito Alpi. Također smo čuli i legendu (po nekima istinitu) o psu Bernardincu, koji je, iako smtrno ranjen, dovukao ranjenog hodočasnika do Gostinjca Sv. Bernarda prije no što je podlegao svojim ranama. Otada se vrlo često i sam svetac Sv. Bernard prikazuje u društvu psa Bernardinca.
Okrijepljeni, odmoreni i obogaćeni novim znanjima o ovom Gostinjcu i mjestu u Samoborskom gorju u kojem se nalazimo, krenuli smo put spuštanja, u pravcu sela Dragonoš te dalje prema bivšem izletištu Šoićevoj kući. Tamo nas je, prema planu čekao autobus za povratak natrag svojim domovima.
Spuštanje je trajalo oko sat i pol, do dva, a putem smo prolazili pored predivnih livada na visini od 600 i više metara nadmorske visine, te uz sunce koje se konačno pojavilo ti krajobrazi su davali zbilja prekrasnu sliku. Za trajno pamćenje!
Umorni, no istrošeni zdravim umorom, stigli smo do autobusa, gdje nas je vrijedni vozač strpljivo čekao, iako smo kasnili po prvotno zakazanom planu. Zanimljiva priča kod Velikog Lovnika i spuštanje oduzeli su nam nešto više vremena no što smo mislili. Posjedali smo u autobus, okrijepili se čokoladicama i krenuli prvo put Samobora, a nakon toga do NSB-a u Zagrebu.
Pozdavili smo se u Smaoboru sa voditeljicom Anjom Gelo, koja nam se na ovom izletu prvi puta pridružila i odmah osvojila srca mališana. Uz nju, značajan obol u motiviranju klinaca prilikom uspona odradio je i naš Mislav Maurović.
Na ovom izletu hodalo je dosta roditelja i jedna baka u društvu manje vrtićke dječice, braće i sestara osnovnoškolskih DEPAK-ovaca. Njima svima treba skinuti kapu za požrtvovnost, budući su dobar dio puta morali nositi na leđima (ili vratu) svoje mališane.
Svim mojim Depakovcima veliko priznanje ide za osvajanje novog planinarskog doma uz obećanje, da ćemo se Samoborskom divnom gorju vratiti vrlo skoro, kada nam u planu bude osvojiti najviši vrh toga gorja – Japetić.
Antun Burić
Voditelj Dječje eko-planinarske akademije
antun.buric@gmail.com
091/9567282